Piše: Nikola Ivanović
Mi o transatlantskim integracijama i poglavljima, a Obama o transpacifičkim integracijama. Ništa novo, ako kažemo da kriza globalne moći predstavlja kumulativnu posledicu dinamičkog pomjeranja svjetskog središta gravitacije sa dvije obale Antlatika na dvije obale Pacifika, o čemu ću nešto kasnije. Jens Stoltenberg, gensek NATO-a, u Podgorici je uputio izvinjenje: ‘’Gubitak života 1999. godine u NATO bombardovanju SRJ predstavlja tragediju i ja zaista duboko žalim zbog svega što se desilo. Svrha i cilj NATO vazdušne operacije je bio da se zaštite civili, a to smo i uspjeli’’. Logički paradoks: Zaštitili civile i ujedno se izvinjava za civilne žrtve. U eri opštih izvinjenja bilo bi dobro da je uslijedilo uzvratno izvinjenje u ime tadašnje državne zajednice SCG za obaranje nevidljivog aviona, uz ispravku: Nije ga oborio Mađar, kako je zvanično saopšteno, nego pukom greškom Rom, sakupljač sekundarnih sirovina. Te večeri slušali smo 15-minutno siktanje, ovaj pohvalio, onaj poručio da smo napredovali ka ulasku u Alijansu, koja garantuje slobodu i ekonomski prosperitet. Istinu o učincima NATO-a svjedoče “Milosrdni anđeo,” zatim “Pustinjska oluja” i “Odisejeve zore.” Evidentna je njegova asistencija u “Oluji” i “Bljesku” kada je Bobetko rješavao srpsko pitanje u Zapadnoj Slavoniji. Ovo siktanje sa TV ekrana za vrijeme Jensove posjete ostaje za pamćenje, kao i ono sa ekrana beogradske televizije 1. maja 1995. Udarne vijesti su bile vezane za prvomajski uranak, a egzodus Srba iz Zapadne Slavonije notiran je tek u 20. minuti Dnevnika, tek poslije vijesti o problemu pasa lutalica Srbiji.
Reklo bi se da NATO mesijanizam nudi sve tanju argumentaciju pa je nužno “dodatno angažovanje.” Izgleda da i izmiče humana motivacija podrške bez obzira na kasu. Nakon pogibije civila i prosutog uranijuma od Danilovgrada, Murina, Niša do Subotice, podrška se topi poput upaljene svijeće. NATO euforija podsjeća na odbranu Trsta 1953. godine. Stariji se sjećaju te političke kampanje. Kada je doživotni održao govor i osudio “ekspanzionistićku poljitiku italijanske vlade na ćelu sa Peljom,” nekoliko miliona jugovića izašlo je na ulice, uz slogan - “hoćemo Pelu na banderu!” Zasuta su kamenicama neka diplomatska predstavništva u Beogradu. Rušilačke demonstracije su splasnule, kada je neko iz mase povikao ispred američke čitaonice – ‘’Tito govori na Slaviji’’. Svi su tamo uprazno potrčali.
Da li je na pomolu alternativa transatlantskim integracijama?
U aprilskoj mjesečnoj publikaciji, prestižni američki “Z magazine” ističe da su uveliko odmakli razgovori 12 pacifičkih nacija pa nema potrebe držati u diskreciji pregovore o TPP, ( Trans-Pacific Partnership). I ponuđena ilustracija udarnog teksta pokazuje suštinu. Mjesečna publikacija taksativno nabraja države: USA, Japan, Meksiko, Kanada, Australija, Malezija, Čile, Singapur, Peru, Vijetnam, Novi Zeland, Brunei. Napokon i vodeći dnevnik (The New York Times), 1. i 11. juna, na dvije biznis strane posvećuje pažnju ovom transpacifičkom dilu “generacije,” uz gledišta vodećih političkih ličnosti dvije vladajuće stranke. Na ovom strateškom pitanju gube se tvrda razgraničenja američkog bipartizma. Predsjednik Obama snažno podržava finalizaciju transpacifičkog sporazuma i povezivanje 12 nacija, prostor koji pokriva 40 odsto globalne ekonomije. Prema njegovoj procjeni, to je jedinstvena prilika za zaštitu intelektualne svojine, širenje investicija i industrijske proizvodnje, gdje svoj poseban interes nalazi farmaceutska, avioindustrija, industrija zabave… Jer nova realnost – uspon Kine, TPP predstavlja esencijalnu potrebu - zaštitu vitalnih političko-ekonomskih interesa. I demokrate i republikanci govore jezikom državnog interesa, samo se razlikuju u modalitetima definisanja prioriteta. U Kini i nekim azijskim državama evidentan je zapanjujući spoj ekonomskog liberalizma i državnog kapitalizma, čime je pokazan iznenađujući kapacitet za ekonomski rast i tehnološku inovativnost. To je, s druge strane, izazvalo novu nelagodu o budućnosti američkog statusa vodeće svjetske sile. Usvajanje zakonskog nacrta mogla bi da uspori ekstremna desnica republikanaca, koja odbija sve, što stiže od predsjednika Obame.
Ne znam koliko će još držati vodu kod NATO uzdanica “Alijansa bez alternative” kad se stavi zakonski paraf na transpacifičke integracije. Do tada izražavanje skepse prema toj političkoj „žvaki” predstavlja rizik etiketiranja kao - javnog državnog neprijatelja u tek obnovljenoj državi. Ova ponuđena vizuelna poruka TPP – Trans-Pacific Partnership, ponuđena uz tekst prestižnog američkog analitičara (Edvard S. Herman, profesor emeritus na univerzitetu u Pensilvaniji), izazvaće čuđenje protagonista transatlantskog mesijanizma, čija je dužnost da idu u stopu sa svojim poslodavcem iz Brisela. Uslijediće njihovo čuđenje propraćeno sa – Kako? Kako? Kako? Zasigurno, zakakokaće promoteri transatlantskih integracija i splasnuće siktanje sa ekrana.
Nakon preseljenja političko-ekonomske moći na dvije obale Pacifika, ostaje otvreno pitanje da li će i kada će ta nova realnost transatlantske integracije poslati u istoriju.
Tanka su i uvjeravanja da nam je NATO pomagao kad nam je bilo najteže, asocirajući na događaje prije tri godine kada su za vrijeme majskog nevremena 2012. godine, koje je zahvatilo sjever Crne Gore, TV raporti počinjali: “Crni panteri,” (čitaj helikopterske jedinice NATO snaga), kako su im tepale voditeljke Dnevnika, kreću u akciju. Helikopter aterira u Plužine, a dječaka od sedam - osam godina privode mikrofonu. Dječak: – Hvala NATO-u! Za polijetanja dva helikoptera u toku dva dana stigao je račun za naplatu - 55.000 eura. (Objelodanjeno u Skupštini Crne Gore 17. maja 2012).
To bulažnjenje o svemoći alijanse ima vrhunac stupidnosti ovih dana kada je saopšteno - da će se Crna Gora uključenjem u NATO naći među “28 svjetskih sila.”
Promoteri nužnosti ‘’NATO bez alternative’’ osporavaju vođenje politike vojne neutralnoti, ignorišući primjere Švedske, Finske, Austrije, Švajcarske, Kipra, Malte i Irske. Sve su članice EU, izuzev Švajcarske, ali nisu članice NATO-a. Učlanjenje u NATO, tvrde, pitanje je crnogorske ekonomije i socijalne politike. A gore pomenute države i njihove ekonomije su među najprosperitetnijim u Evropi. Čovjek, to se zna, kad je željan svega, lakomislen je kao dijete. Vjeruju u brojna obećanja. Recimo, učlanjenjem plate i penzije će skočiti. Zasuće nas investicijama. Posla će biti napretek. Ipak, snaga države ne gradi se na ispruženoj ruci, praznim obećanjima, nego u moralnom i radnom preporodu. Narodna mudrost kaže: Na tuđ zalogaj ne zijevaj, nego porani pa svoj zaradi.
Kod nas podršku za ulazak u Alijansu daje jedva svaki treći građanin, a koliko znam, slična je podrška i kod blizanca Srbije. Obećanu kartu za ulazak u taj raj, koji nudi NATO, većinska javnost unaprijed odbija, što ne znači da će odbiti parlament, gdje su izabranici naroda. Danas tanka, a sjutra će podrška biti masovna. Ko ne vjeruje, neka prati najavljeno glasanje u parlamentu (referendum je skup), koje će se obaviti po naški, poput onog o srpskom jeziku, propraćeno tišinom ravnodušnog ćutanja. Moguće da F. Dostojevski u „Zapisima iz mrtvog doma” najbolje objasnio pozadinu ljudskog ponašanja: ‘’Oni što se s lanca puste, ostaju uvijek, do smrti, u okovima’’. On je prije 150 godina dao objašnjenje ove ljudske slabosti: ‘’Budale se ne siju, one same niču’’.
(Autor je bivši
direktor, glavni odgovorni urednik Pobjede i direktor Radio Jugoslavije)